Emina Smailbegović: Pripadam svijetu kojeg više nema

Emina Smailbegović: Pripadam svijetu kojeg više nema

8
0
SHARE
emina-smailbegovic:-pripadam-svijetu-kojeg-vise-nema

Emina Smailbegović (25) je književnica i umjetnica koja je sa samo 23 godine objavila svoj roman “Via Appia”. Djetinjstvo je provela u Brezi, gdje je i rođena, dok su je životni putevi već kao tinejdžerku odveli daleko od kuće. Srednju muzičku školu – Odsjek klavir, završila je u Tuzli. Nastavila je muzičko obrazovanje u Veneciji kao stipendistica Vlade Republike Italije. Diplomirala je klavir 2018. na Muzičkom konzervatoriju „Santa Cecilia“ u Rimu, a potom magistrirala na Univerzitetu „La Sapineza“. Sada je najmlađa doktorantica na studiju muzike. Hrabro i odvažno mijenja mjesta, upoznaje različite kulture i pamti ih pa ih i zapisuje. Tako je nastao i njen roman, a ona, kao i glavni junak u priči Kozimo Meštrović, kojeg su okolnosti navele da postane pisac, svijet oko sebe posmatra i bilježi te vješto pretvara u priču. U prvom planu romana jeste propitivanje sudbine i statusa pisca u sredini koja ga ne prihvata. Piše li već nešto novo i koja je najvažnija poruka koju želi da prenese svijetu, govori ova mlada umjetnica za naš magazin.Kako je tekao Vaš životni put?– Nakon završene srednje škole opredijelila sam se za nastavak studija klavira u inozemstvu. Poslije diplomskog odlučila sam se da muzičko znanje upotpunim masterom na Univerzitetu „La Sapienza“ u Rimu. Tada nisam mogla pretpostaviti da ću sa samo 24 godine postati najmlađa doktorantica u oblasti muzike na tom univerzitetu. Stvari su se, uz mnogo truda i strpljenja, posložile tako da sam krajem prošle godine pobijedila na konkursu za doktorat na kojem je u prvoj fazi učestvovalo više od 80 studenata.Kako se desila umjetnost u Vašem životu? Smatrate li to da je sudbinski određeno ili ipak mislite da je svako krojač svoje sreće, a i puta?– Počela sam svirati s nepunih devet godina. Pisati priče još ranije. Mislim da se ljudi rode predodređeni za neke stvari, ali to ne mora značiti ništa. Svako je krojač svoje sreće ili nesreće.Kako se bilo snaći u nepoznatoj državi, gradu, sami bez ikoga? Jesu li ti počeci studiranja bili teški za Vas?– Ako želite da nešto izgradite, ne samo za sebe, nego za društvo uopće, često ćete imati teških trenutaka, radilo se o početku ili ne. Ali, na to se naviknete jer vjerujete u ono što radite. Usredotočite se na učenje onog što volite i kroz to izgradite sebe, čak i kad vam je okolina nova i nepoznata.S obzirom na to da živimo u svijetu gdje je umjetnost često potcijenjena, banalizirana i zanemarena, kako jedan umjetnik može pronaći svoj put i opstati?– Jako važno pitanje. Smatram da smo mi umjetnici, profesori ili uopće ljudi u kulturi djelomično krivi za poziciju koju trenutno držimo u društvu. Te pozicije nema. Pojeli su nas TV, mainstreaming i sve novosti kojima se nismo prilagodili, jer smatramo da su ispod našeg ‘ranga’. Reklama je danas sve. Mi smo na tom polju slabi, zato je ta vrsta muzike, kao i cijeli akademski svijet predstavljen kao dosadan i demode.Je li moguće biti i ostati autentičan, pronaći svoju stazu i bez obzira na nepovoljan položaj umjetnosti u današnjici, ostati pri svojim stavovima, ne podlegnuti konzumerizmu?– Moguće je, ali nije jednostavno. Tržište diktira sve. U tom smislu pripadam svijetu kojeg nema, jer ga nema na tržištu koje je preplavljeno lošom muzikom, to jest bukom, i još lošijim knjigama. Želimo li opstati, prinuđeni smo tražiti svoj prostor na tržištu. To je surova realnost. Inače nas neće biti.S nepune 23 godine objavili ste i svoj prvi roman “Via Appia”. To je netipično ostvarenje za tako mladu osobu u BiH. Kako je nastao roman?– Roman je nastao između Italije i BiH, u toku 2016. i 2017. godine. Moje iskustvo života u Italiji ponukalo me da glavnog lika, koji je dijelom vezan za bivšu Jugoslaviju, smjestim u Rim. Prvenstveno nisam znala da pišem roman, mislila sam da će nastati kratka priča. No, nakon dva-tri mjeseca upustila sam se u to, kako kažete netipično ostvarenje za mladu osobu. Da dovršim roman, trebala mi je nepuna godina.Koja je glavna ideja romana koju želite da prenesete u svijet?– Glavna ideja je osjećaj nemoći čovjeka u postmodernom dobu, koji svi imamo. Sve što bi Kozimo mogao uraditi, sve što bi trebao i sve što bi morao, ipak, neće promijeniti ništa. To oslikava vrijeme u kojem živimo, odnosno početak 21. vijeka. Kozimo utjelovljuje svakog čovjeka koji osjeća pritisak društva, ali i historije, čiji teret nosimo.Ima li u romanu autobiografskih redaka?– Svaki roman je, između ostalog, i autobiografski roman. Naravno da moj život i život glavnog lika nisu ni slični – to bi značilo da je roman isključivo autobiografski. Stavovi koji su tamo napisani, bez sumnje su moji ili sam u vrijeme kada je nastala knjiga osjećala da su moji.Kozimo – glavni junak priče, želi promijeniti svijet, ali shvata da to nije moguće. Je li, zapravo, moguće utjecati na svjetske promjene?– Svijet je nemoguće mijenjati i glavni lik to zna od samog početka. Promijeniti sebe, ipak, nije nemoguće, ali i to je sizifovski podvig, jer mi smo ono što smo gledali i apsorbirali u djetinjstvu. Ali, ako ste odustali od svijeta, nemojte od sebe.Jeste li bili zadovoljni recenzijama i kitikama?– Moram priznati da jesam. Bilo je tu divnih kritika. Najveći kompliment uputio mi je Đorđe Krajišnik, koji je napisao da će se od ovog romana književnost računati nešto drugačije. Također, profesor Željko Grahovac napisao je kritiku koja me dirnula. Nije bilo onih negativnih, ali i one su svakako dobrodošle, ukoliko su konstruktivne.Koliko je muzika utjecala na Vašu pisanu riječ, odnosno na koji način su se ove dvije umjetnosti dotaknule?– Mnogo je dodirnih tačaka između ove dvije umjetnosti. Tempo je, a unutar njega ritmičke figure, komponenta koja ih ujedinjuje. Iskusni pisci su to primijetili u mojim rečenicama, taj muzički ritam preslikan na roman.Pišete li sada nešto novo? Planirate li uskoro objaviti drugi roman?– Da, radim na drugom romanu. Nadam se da će to biti krajem ove ili početkom 2022. godine. Sve zavisi od obaveza na doktoratu, istraživanja, a najprije moje koncentracije i ozbiljnosti.Bojite li se nakon ogromnog uspjeha “Via Appie” objaviti drugu knjigu, jer možda neće biti kao Vaš prvjenac?– Ne bojim. Da će biti drugačiji od prvog i da je osjećaj dok pišem nešto drugačiji ovog puta, to sigurno. Međutim, prvi roman je stvar prošlosti, i Emina koja je to napisala je isto tako stvar prošlosti. Drugi roman ne mora potvrditi njegov uspjeh, ostvariti veći, niti manji. Ali, mora biti jedinstven, poseban, drugačiji.Emina Džafić/Azra magazin

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu Breza-x.com krši Vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaj biće uklonjen ili ispravljen odmah po eventualnom ustanovljenju istinosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe i prigovore možete slati na e-mail adresu [email protected] Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal Breza-x.com nema obavezu postupiti po istim.
breza-x.com