Hercegovina, mediteranska Kalifornija, kao uzdanica urbane agrikulture

Hercegovina, mediteranska Kalifornija, kao uzdanica urbane agrikulture

57
0
SHARE
hercegovina,-mediteranska-kalifornija,-kao-uzdanica-urbane-agrikulture

Urbana agrikultura u Bosni se već suočila s prinudnim demontiranjem nezakonito izgrađenih zatvorenih proizvodnih pogona, iako plaćenih golemim zapadnim novcem. O tome podrobnije uskoro. Hercegovina je ipak bolja, kada je urbana agrikultura u pitanju, i u kontekstu akademske struke, ali i poštovanja zakonske uređenosti.
„Urbana agrikultura je jedan od segmenata permakulture, kojom se bave Udruženje građana Nešto više i naše Socijalno poduzeće EkoDizajn, a koji, u tom pravcu, razvijaju i nadograđuju svoje inkluzivno, permakulturno imanje u Humilišanima kod Mostara. Na imanju, ali i na terenu, vrlo često organiziramo praktične edukacije o temama iz svijeta permakulture, kao održivog stila življenja i pametne, regenerativne interakcije s okolišem, a najčešće se upravo i govori o vrtlarenju na malim površinama i potiče urbana agrikultura“, priča Sanja Đermanović, permakulturna dizajnerica, zamjenica izvršnog direktora Udruženja Nešto više i direktorica Socijalnog preduzeća EkoDizajn.
Urbana agrikultura u Hercegovini (© Katica Arar)
A permakultura osmišljava i razvija sisteme, te primjenu etičkih smjernica i načela za planiranje, projektiranje i održavanje održivih životnih prostora ljudi, a u skladu s prirodom.
Imenicu „permaculture“ su, sredinom sedamdesetih godina, skovali Australci Bill Mollison i David Holmgren, od riječi „permanent“ i „agriculture“.
Permakulturu se može opisati i kao etički oblik sistema, koji je pogodan za proizvodnju hrane, upotrebu tla, ali i izgradnju kuća.
„Jedan od aktualnih projekata je kampanja ‘Ja sadim, a ti?’, koju predvodi Nešto više, kao jedan od devet eko-habova u BiH, a u okviru projekta ‘Misli o prirodi’, kojeg sprovodi Centar za promociju civilnog društva, uz financijsku potporu Vlade Švedske. Kampanja je usmjerena na edukaciju i poticanje novih vrtlara u urbanim područjima, da pokrenu svoje jestive vrtove na balkonima, terasama, prozorskim daskama, krovovima, okućnicama ili dvorištima. Sto učesnika je dobilo svoje prve pakete s organskim sjemenom i biljkama, kako bi pokrenuli nove ili preuredili postojeće u jestive vrtove, a s ciljem uzgoja hrane, uz poticanje bioraznolikosti, te individualizirane permakulturne planove za svoje prostore i stalnu mentorsku podršku“, dodaje Đermanović.
Čini se da je zainteresiranost za urbano vrtlarenje i premašilo opseg kampanje, još na samom početku, tako da znatno više ljudi, diljem Hercegovine, razmjenjuje svoja znanja i iskustva, ali i sjemena. Uz to, udruženje i socijalno preduzeće su im ponudili i dostupno video-obrazovanje, ali i dva priručnika o urbanim jestivim vrtovima – uz permakulturni pristup organiziranju vrta, načinu uzgoja povrća, voća, ljekovitog i začinskog bilja, te cvijeća – koji se preporučuju za početnike.
„Nešto više također organizira akcije jestivih dvorišta u Konjicu, Jablanici, Trebinju i Mostaru, gdje s lokalnim akterima i eko-aktivistima sadimo jestive kulture u urbanim, zajedničkim prostorima, dostupnim svim građanima. Ipak, urbana agrikultura u Hercegovini još je sporadična aktivnost, jako daleko od iskoristivog potencijala i intenziteta, kojim bi se urbana područja mogla oplemenjivati, a građanstvo uživati mnogostruke benefite u zdravstvenom, društvenom i ekonomskom pogledu. Submediteranska klima omogućuje uzgoj hrane, tokom cijele godine, ali je jasno to da sam potencijal, na našim područjima, nije dovoljan za preduzimanje konkretnih akcija“, objašnjava Đermanović.
Sanja Đermanović: “Jedan od aktualnih projekata je kampanja ‘Ja sadim, a ti?’, koju predvodi Nešto više, kao jedan od devet eko-habova u BiH, a u okviru projekta ‘Misli o prirodi’, kojeg sprovodi Centar za promociju civilnog društva, uz financijsku potporu Vlade Švedske.” (© privatno)
Iz udruženja i socijalnog preduzeća naglašavaju i to da u Hercegovini, ali i cijeloj Bosni i Hercegovini, nedostaje kvalitetno informiranje i obrazovanje građanstva o urbanoj agrikulturi. To se, kažu, posebno odnosi na obrazovne ustanove, koje neminovno, na svim razinama, u školske programe, trebaju uvoditi urbano vrtlarenje i vještine uzgoja hrane.
Urbana agrikultura ne ide bez pejzažne arhitekture
„Gradovi koji imaju cilj da postanu zeleni gradovi posebnu pažnju posvećuju uređenju i iskorištavanju otvorenih prostora. Unutrašnja dvorišta, fasade, krovovi postaju poligoni inovativnim pristupima ozelenjavanja, po principima cirkularne ekonomije i odgovorne održive opskrbe hranom, na licu mjesta. Kao i svaka druga tema, i ova tema je zanimljiva i nailazi na interes, ali ne i na ozbiljan sveobuhvatni strateški pristup u našoj državi“, strogo počinje dr. sc. Sanela Klarić, pejzažna arhitektica, profesorica International Burch Universityja.
Prof. dr. sc. Sanela Klarić: “U BiH nemamo ozbiljno razvijen interdisciplinarni studij pejzažne arhitekture, koji uključuje arhitekturu, poljoprivredu, šumarstvo, cirkularnu ekonomiju, ekologiju i mnogo više.” (© Imrana Kapetanović)
„U BiH nemamo ozbiljno razvijen interdisciplinarni studij pejzažne arhitekture, koji uključuje arhitekturu, poljoprivredu, šumarstvo, cirkularnu ekonomiju, ekologiju i mnogo više. Struka nije prepoznata, tako da kod urbanog planiranja ili projektovanja nemamo pejzažne arhitekte, kao obavezne članove interdisciplinarnih timova. Budžeti za obrazovanje, nauku i inovacije su toliko mizerni, da nemamo domaćeg ulaganja u razvojne programe ili projekte, tako da su stručnjaci iz ove, kao i iz svih oblasti obrazovanja, oslonjeni samo na strane fondove i programe podrške, koji su ograničeni“, dodaje prof. dr. sc. Klarić.
A pejzažna arhitektura je disciplina, čija je uloga očuvanje prirode, ali ne i jedina koja je određuje, već i oblikovanje, odnosno uređenje i planiranje. Razlika u odnosu na arhitekturu je ta što u pejzažnoj arhitekturi misao proizlazi iz samog prostora, a ne ugrađuje se u prostor neovisno o njegovim osobinama.
Oblikovanje isključivo pomoću prirode ipak nije moguće, jer bi nedostajale kulturne dimenzije, koje ustvari određuju pejzaž.
Pejzažna arhitektura se, prvi put, spominje još 1862. godine, u radu komisije za izgradnju Central Parka u New Yorku.
Urbani vrt prof. dr. sc. Katice Arar u Mostaru (© Katica Arar)
„Nažalost, rijetki su oni koji u urbanoj poljoprivredi i pejzažnoj arhitekturi vide priliku za razvoj, za poduzetništvo, za očuvanje biodiverziteta, osiguranje hrane i sigurnost hrane, za zdravlje, za održivu i odgovornu cirkularnu ekonomiju. Pandemija nas je naučila tome koliko je važno osloniti se i organizovati domaću proizvodnju i preradu hrane, ali i koliko je važno to da obezbijedimo građanima ozelenjene otvorene prostore, balkone, unutrašnja dvorišta, obezbijedimo ozelenjavanje ulica, parkova, lakši i ekološki transport, do rekreacijskih zona i mnogo više. Budućnost će zahtijevati, a na nama je to da, što prije, iskoristimo postojeće kapacitete, strateški razvijemo nove, ozbiljno prihvatimo EU-zeleni dogovor i paket obezbijeđen i za BiH, uvedemo obavezu da pejzažni arhitekta bude dio tima kod planiranja i projektovanja, preuzmemo najbolje prakse iz zemalja EU-a i iskoristimo prirodne resurse, različitost, i tradiciju i kulturu, kojom smo bogati“, zaključuje prof. dr. sc. Sanela Klarić.
Univerzitetska profesorica kao urbana vrtlarica
 „Za pretvoriti hercegovački krš u ‘rajsku oazu’, i to u gradskim uvjetima, treba dosta truda, ali vraća se višestruko. Povoljna klima i sam položaj obiteljske kuće omogućuju uzgoj citrusa, maslina, divljeg šipka… Postojeće ljekovite vrste – poput kadulje, vrijeska, mente – koje smo zadržali na vrtnim terasama, zimi se nađu u šalici toplog čaja“, priča dr. sc. Katica Arar, profesorica Agronomskog i prehrambeno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Mostaru.
Urbani vrt prof. dr. sc. Katice Arar u Mostaru (© Katica Arar)
„C-vitamin iz soka od divljeg šipka jača nam imunitet, tako važan u ovim danima. Kroz cijelu godinu, moguće je ubrati svježe povrće, poput rajčica, paprika, špinata, kupusa, salate, peršina… Zaštita bilja se vrši maksimalno biološki, sadnjom vrsta koje štite jedna drugu i primjenom mehaničkih barijera, bioloških štetnika… Ukusne plodove omogućile su i vrijedne pčelice oprašivanjem, a koje nam daruju i nešto meda, propolisa, pčelinjeg otrova…“, dodaje prof. dr. sc. Arar.
Uz sve spomenuto, urbani vrtovi prof. dr. sc. Katice Arar zadovoljavaju i kriterije pejzažne arhitekture, a pogled je zapanjujući.
Urbani vrt prof. dr. sc. Katice Arar u Mostaru (© Katica Arar)
„A tek pogled, na dolinu, koji vam otvara dušu i um… Na ovom terasastom vrtu najviše mogu zahvaliti svom suprugu, koji je isti i izgradio, i još ga gradi… Vrijedi svakog truda. Nadam se da će ove fotografije motivirati, bar jednu osobu, da napravi slično“, ohrabrujuća je prof. dr. sc. Katica Arar.
Nihad Penava
* Članak je realiziran u okviru Programa osnaživanja nezavisnih medija (IMEP), Centra za promociju civilnog društva (CPCD) i bloga Frutta da Penava iz Sarajeva, kao dio projekta informiranja i obrazovanja o urbanoj agrikulturi.

biznisinfo.ba